Vrlo važan dio IREI-vog projekta Ozon je rodna ravnopravnost. O njenom sistemskom provođenju razgovarali smo s našom saradnicom, stručnjakinjom za rodnu ravnopravnost Minjom Damjanović.
IREI: Kakva je uloga lokalnog nivoa vlasti u postizanju ravnopravnosti spolova u odnosu na više nivoe vlasti? Koji je nivo vlasti u tom smislu najviše značajan i aktivan?
DAMJANOVIĆ: Izuzetno važna! I to prije svega iz dva ključna razloga: jer su lokalne institucije, kao što su centri za socijalni rad i gradske/opštinske uprave u velikoj većini slučajeva prva mjesta na kojima se obraćamo za savjet i pomoć kada nam je potrebna, bilo da želimo otvoriti biznis, ostvariti pravo na pomoć ili dobiti neku vrstu medicinske usluge. Lokalne zajednice kreiraju usluge i postavljaju uslove za pristup tim uslugama, a u uslovima ograničenih finansijskih i drugih kapaciteta, sa dostupnim sredstvima je potrebno ostvariti što veće rezultate. Kako bi to bilo moguće, lokalne zajednice trebaju tačno znati koje su potrebe i načini na koji žene žive u lokalnim zajednicama kako bi mogli maksimalno da im pruže potrebnu podršku. Važno je znati da su te potrebe drugačije od onih koje imaju muškarci, prije svega zbog različitih uloga koje muškarci i žene imaju u bh društvu. Ukoliko nema dovoljno mjesta u vrtićima, ili su oni preskupi, žene su te koje po pravilu ostaju kući, što na kraju direktno utiče na njhovu ekonomsku stabilnost i nezavisnosti. Naime, žene prave duže ili kraće pauze u karijeri, odnosno imaju manje sati plaćenog rada, samim tim ostvaruju manju zaradu i posljedično primaju manju penziju. Takođe, ako bi vrtići radili u popodnevnim satima, onda bi se ženama otvarala mogućnost rada u drugoj smjeni u industriji (gdje su poslovi bolje plaćeni nego u uslužnim djelatnostima gdje su žene uglavnom zaposlene u BiH), što je posebno važno u manjim lokalnim zajednicama gdje je ponuda radnih mjesta, samim tim i izbor manji nego u većim centrima. Nažalost, svi podaci koje trenutno imamo govore kako su žene marginalizovane u svim segmentima u našem društvu, tako da je pitanje adekvatnog uključivanja lokalnih zajednica u rješavanje njihovih problema od izuzetnog značaja.
IREI: Možete li navesti neke konkretne primjere uspješne borbe lokalnih zajednica za ravnopravnost spolova?
DAMJANOVIĆ: Prema mom mišljenju, lokalne zajednice su do sada bile najaktivnije u radu na sprečavanju nasilja u porodici. Centri za socijalni rad, domovi zdravlja i policija (iako se ne radi o instituciji na lokalnom nivou) su, uz nevladine organizacije, ključne institucije za pružanje pomoći žrtvama nasilja u porodici. Prijavom nasilja bilo kojoj instituciji koja se nalazi u lancu podrške na lokalnom nivou aktivira se koordinisani sistem podrške okupljen u multisektorski tim u kojem se nalaze većinom lokalne institucije koje sam već navela, uključujući i policiju. Trenutno postoji jaka politička volja, spremnost za djelovanje i razumijevanje lokalnih zajednica koja je njihova uloga u sprečavanju nasilja u porodici. Rezultat je to predanog rada velikog broja aktivista iz nevladinih organizacija kao i pojedinaca iz vladinih institucija, te se nadam da će trenutni napori za unapređenjem položaja žena u drugim oblastima u društvu dovesti do istih ili sličnih rezultata.
IREI: Koje su najveće prepreke na putu jedne lokalne zajednice da se suoči s ovim problemom?
DAMJANOVIĆ: Iako se o postizanju rodne ravnopravnosti u posljednjim godinama dosta govori u bh. društvu, te su u tom smislu postignuti značajni napreci, mislim da i dalje postoji nerazumijevanje pojma rodne ravnopravnosti, i to prije svega zbog njegove multidisciplinarnosti i potrebe za sveobuhvatnim djelovanjem kako bi se ona postigla. To prije svega znači da je za ostvarivanje rodne ravnopravnosti u društvu potrebno integrisati rodne principe u sve sfere rada lokalne zajednice, a ukoliko ne postoje odgovarajuća znanja kako to učiniti, to zaista postaje dosta teško. Tako da bi prije svega napomenula da kao najveću prepreku vidim manjak razumijevanja i znanja o načinu integracije principa rodne ravnopravnosti u pojedine oblasti. Takođe, izuzetno je značajno i postojanje političke volje. Ono što je rad na Ozon projektu jasno pokazao, to je da su gradske/opštinske uprave koje su imale imenovane osobe za rad na pitanjima ravnopravnosti polova, ostvarile mnogo bolje rezultate na ovom polju, te su bile spremnije da sistemski pristupe identifikovanju i rješavanju nekih od osnovnih problema sa kojima se susreću žene koje žive u njihovim lokalnim zajednicama. Takođe, ono što predstavlja veliki problem je i činjenica da lokalne uprave ne vode rodnu statistiku, odnosno da podatke ne razvrstavaju po polu, tako da i nemaju tačan uvid u stanje i poziciju stanovništva sa rodnog aspekta. Postojanje tačnih i po polu razvrstanih podataka omogućava kreiranje posebnih analiza položaja žena koje trebaju prethoditi kreiranju mjera usmjerenih za poboljšanje njihovog položaja, tako da se u budućem periodu zaista treba staviti naglasak na rješavanje ovog problema.
IREI: Mnogo je primjera u kojima se ogleda neravnopravnost. Samo neki od njih su, ali vjerovatno najbolniji, nasilje u porodici i ekonomska ovisnost. Da li je to moguće prioritizirati ili jedna obespravljenost povlači drugi pa je potrebno sve rješavati istovremeno?
DAMJANOVIĆ: Teško je reći da je jedan problem važniji od drugog i u pravu ste kada kažete da su oni međusobno povezani, odnosno da jedan problem dovodi do drugog, tako da ih je potrebno rješavati istovremeno i kao što sam već rekla koordinisano. Upravo zbog toga je i važno da svaka zajednica izradi gender akcioni plan koji bi usmjerio njihovu akciju, odnosno da postoji osoba ili osobe kojima je u opisu posla da se bave pitanjima ravnopravnosti polova koje bi bile zadužene za koordinaciju i praćenje provođenja ovih aktivnosti.
IREI: Žene također nisu jedinstvena kategorija niti jednako opresirane. U tom smislu najčešće se kao primjer navode Romkinje. Međutim, možemo govoriti i o povratnicama, migrantkinjama, itd. Kako sistemski pristupiti tim vidovima marginalizacije, s obzirom na različite vrste opresije koje mogu diskriminirati jednu ženu?
DAMJANOVIĆ: Pristup bi trebao biti isti. Nažalost, u sadašnjim razvojnim planovima lokalnih zajednica sve marginalizovane grupe se posmatraju kao jedna kategorija, te zajednice prepoznaju potrebu da obrate posebnu pažnju na unapređenje njihovog položaja kroz kreiranje određenih socijalnih i mjera za podsticanje njihovog zapošljavanja, što je svakako pohvalno. Međutim, to sa jedne strane predstavlja i problem s obzirom na to da svaka od ovih kategorije ima svoje različite probleme i potrebe, koje treba uvažiti prilikom kreiranja mjera za njihovo osnaživanje. Kako zajednice rijetko objavljuju izvještaje o efektima provedenih mjera, odnosno ne rade analize stanja iz rodne perspektive, te ne prikupljaju podatke razvrstane po polu, teško je dobiti podatke o efektima koje su ostvarile ove mjere na poboljšanje položaja marginalizovanih grupa. S obzirom na ograničena sredstva koja posjeduju, mislim da je od velikog interesa za lokalne zajednice da promijene ovaj pristup i kreiraju što preciznije mjere usmjerene na poboljšavanje položaja svake od navedenih kategorija stanovništva.
IREI: Kad je riječ o sistemskoj borbi za ravnopravnost spolova, obično se govori o gender akcionim planovima. Svi su za to čuli, ali, za obične građanke i građane, to uvijek ostaje pomalo u sferi apstrakcije. Možete li na najjednostavniji način objasniti o čemu je riječ i kako ih učiniti atraktivnim da građani mogu pratiti njihovu provedbu i generalno se zainteresirati za mogućnosti koje im ta provedba nudi?
DAMJANOVIĆ: Najjednostavnije objašnjeno gender akcioni planovi su planovi za ostvarivanje ravnopravnosti polova u pojedinoj lokalnoj zajednici. Uzimajući u obzir državni gender akcioni plani koji je definisao prioritete i očekivane rezultate za BiH, lokalne zajednice definišu prioritete, aktere i očekivane rezultate za svoju lokalnu zajednicu u definisanom periodu, uzimajući u obzir njene specifičnosti. Na primjer, ukoliko se radi o poljoprivrednom kraju, lokalna uprava bi fokus trebala staviti na osnaživanju žena poljoprivrednica, ukoliko lokalna zajednica nema mamograf, kao što je slučaj sa Gradiškom, plan definiše korake, zadužene aktere, finansijska sredstva kako bi se ostvarila nabavka ovog aparata i slično. Proces je to koji vodi gradska/opštinska administracija, uključuje sve aktere na lokalnom nivou od škola, zdravstvenih ustanova, centara za socijalni rad, razvojnih agencija i nevladinih organizacija koji aktivno učestvuju u kreiranju i provođenju mjera iz plana. Interesi građanki su uglavnom komunicirani kroz ove aktere i, koliko je meni poznato, ne postoji praksa njihovog većeg i direktnog uključivanja u ovaj proces. Svakako bi bilo dobro da lokalne zajednice nađu načina na dobiju što više povratnih informacija od samih žena o njihovim prioritetima i potrebama. U tome im od pomoći mogu biti i ženske nevladine organizacije, ukoliko djeluju u određenoj lokalnoj zajednici.
IREI: Šta govore procenti u pojedinim lokalnim zajednicama. Koliko se postiglo na postizanju ravnopravnosti?
DAMJANOVIĆ: Kao što sam već spomenula, podaci o poziciji žena u lokalnim zajednicama u BiH su dosta ograničeni. Takođe, teško je govoriti od jednom broju, ovdje više govorimo u poziciji žena po pojedinim oblastima. Tako na primjer u oblasti zapošljavanja i rada, podaci koje imamo na nivou BiH iz 2019. godine objavljeni od strane Agencije za statistiku BiH jasno govore o marginalizaciji žena u ovoj oblasti. Prema ovim podacima, u Bosni i Hercegovini žene čine 63,9% radno sposobnog stanovništva, 32,9% ukupno zaposlenih osoba, te 26,7% neaktivnog stanovništva. Samo 27% svih privatnih preduzeća u BiH je u vlasništvu žena, dok žene obavljaju većinu neplaćenog rada vezanog za obavljanje kućnih poslova i brigu o djeci i starijim članovima porodice.
IREI: Možete li navesti neke primjere iz svijeta koji se uspješno nose s problemom neravnopravnosti i kako to uspijevaju?
DAMJANOVIĆ: Skandinavske zemlje se smatraju šampionima u ostvarivanju ravnopravnosti polova. Ono što ove zemlje razlikuje u odnosu na druge je predan rad na dekonstruisanju uvriježenih shvatanja o ulogama i poziciji koju muškarci i žene imaju u društvu. Ono što se stereotipno smatra za žene jeste da se one vezuju za privatnu sferu, ulogu majke i osoba koje se primarno brinu za porodicu, te se generalno smatra da žene rade poslove koji su manje vrijedni i važni. Sa druge strane, za muškarce se vežu poslovi koji su važni, oni su primarno zaduženi da zarađuju, te se vežu za poslove koji se obavljaju van porodice, odnosno za javnu sferu. Ova stereotipna i tradicionalna podjela poslova i stereotipni stavovi o ulogama žena i muškaraca u društvu predstavljaju osnovnu i najveću prepreku za smanjivanje diskriminacije žena, jer ih se od rane dobi usmjerava ka poslovima koji su ili neplaćeni ili manje plaćeni, odnosno ka daljnjoj marginalizaciji, diskriminaciji i siromaštvu. Kao što sam već spomenula, skandinavske zemlje su ostvarile najbolje rezultate u radu na promjeni ovih tradicionalnih ili patrijarhalnih stavova, s jedne strane promjenom zakona i njihovom dosljednom primjenom, ali prije svega radom sa djecom od najmlađeg uzrasta na dekonstrukciji rodnih stereotipa. Slične inicijative se provode i u BiH i pokazuju dobre rezultate, tako da ih treba omasoviti.